Psihološki aspekti nesanice

Postoji nešto posebno frustrirajuće u tome da ste cijeli dan umorni, jedva čekate krevet, a onda se razbudite čim legnete. Tijelo bi spavalo, ali mozak odjednom ima sasvim druge planove. Zbog toga, nesanica nije samo pitanje sna. Vrlo često se radi o organizmu koji se ne uspijeva dovoljno smiriti da bi mogao prijeći u san. Tijekom dana funkcioniramo, rješavamo probleme, odgovaramo na poruke, organiziramo obitelj, posao i obaveze. Emocije, napetost i brige često ostavimo za kasnije. A „kasnije“ nerijetko dođe upravo kada legnemo. Tada se pojavi ono što tijekom dana nije imalo dovoljno prostora. Misli o razgovoru koji nas je uznemirio, briga zbog sutrašnjih obaveza, razmišljanje o onome što smo rekli, a možda nismo trebali ili jednostavno preplavljenost osjećajem unutarnje napetosti koji zanemarujemo tijekom dana i zbog toga kada se govori o nesanici nije dovoljno pitati zašto ne možemo zaspati. Važno je razumjeti i što se događa s nama kada se vanjski svijet napokon utiša.

Jedan od važnih psiholoških mehanizama nesanice je pojačana pobuđenost živčanog sustava. Osoba može biti fizički iscrpljena i u isto vrijeme psihički budna. To je čest obrazac kod kroničnog stresa, anksioznosti, perfekcionizma, velike odgovornosti i dugotrajne emocionalne napetosti. Posebno je zanimljivo da osobe koje tijekom dana odlično funkcioniraju ponekad navečer imaju najvećih teškoća. To su često osobe koje cijeli dan stvari drže pod kontrolom, a san traži da barem nakratko prestanemo sve kontrolirati. I time ulazimo u još jedan paradoks nesanice. Što se više trudimo zaspati, to teže zaspimo, počinjemo gledati na sat, računati koliko je vremena ostalo do jutra, procjenjivati koliko ćemo sutra biti umorni i uvjeravati sebe da „moramo odmah zaspati“. U tom trenutku san više nije prirodan proces nego zadatak, a zadatak automatski podiže razinu budnosti. Kod kronične nesanice može se razviti i strah od odlaska u krevet i osoba već tijekom dana počinje razmišljati o tome hoće li moći zaspati. Krevet, koji bi trebao biti povezan s odmorom, postupno se povezuje s brigom, neuspjehom i frustracijom. Zato neki ljudi bez problema zadrijemaju na kauču ispred TV-a, a kada odu u krevet razbude se. Mozak uči povezivanjem. Ako se to ponavlja dovoljno dugo, on doslovno može naučiti da je krevet mjesto na kojem treba biti budan.

Kvalitetan san izrazito je važan za psihičko i tjelesno zdravlje i nesanica može biti povezana s anksioznošću, tugom, unutarnjim konfliktima, potisnutom ljutnjom, osjećajem preopterećenosti ili traumatskim iskustvima. Nakon duljeg razdoblja stresa živčani sustav može zadržati naviku pojačane budnosti čak i kada objektivna opasnost više nije prisutna, zato nesanicu nije dobro promatrati odvojeno od ostatka života. Važan dio oporavka je i prijelaz između dana i noći. Organizam teško može iz punog pogona prijeći u duboki odmor u nekoliko minuta. Mirniji večernji ritam, manje mentalno zahtjevnih sadržaja, manje ekrana i zapisivanje obaveza za sljedeći dan mogu pomoći živčanom sustavu da postupno smanji aktivaciju. Ali ni večernja rutina ne bi trebala postati novi projekt perfekcionizma. Nesanici ne pomaže ako spavanje pretvorimo u još jednu obavezu koju moramo izvesti bez greške.

Ako teškoće sa spavanjem traju dulje vrijeme i utječu na raspoloženje, koncentraciju, energiju ili svakodnevno funkcioniranje, korisno je napraviti stručnu procjenu te po potrebi isključiti i moguće tjelesne uzroke. Nesanica nije znak slabosti niti nedostatka discipline. Često je znak da je organizam predugo bio u stanju pojačane odgovornosti, napetosti i pripravnosti. Zato njezino rješenje nije u tome da se još više trudimo zaspati, nego da razumijemo što naš živčani sustav održava budnim. Kada se smanji unutarnji pritisak, prorade emocionalni sadržaji koji su ostali neobrađeni i ponovno uspostavi osjećaj sigurnosti, san se postupno vraća svojoj prirodnoj funkciji. Ponekad pravi cilj nije naučiti kako zaspati već kako ponovno naučiti prestati biti stalno „budan“ i na oprezu.

Nensi Friszl Zečević, mag. psych.